Pregledavajući svoje stare sačuvane tekstove, naletio sam na jedan Antišin od prošle godine, za kojeg mislim da ga vrijedi objaviti.
Isto tako pozivam sve stare i mlade literarne nade da objave koji tekst ili napušu neki misao u vezi pušenja lule, da ostane neki trag od nas, (osim "Dima lule, naravno ), Beluga, Antiša, pišite!

Analogija življenja i punjenja lule


Zapitate li se ponekad koji je smisao života? Koja je svrha našeg življenja i mora li ono uopće imati neki viši cilj osim života samog?

Tmuran jesenski dan, prohladno je i vjetrovito. Na zidovima plešu sjene u ritmu pucketanja kamina. Čovjek zamišljeno sjedi na kauču i tek kriomice baci pogled kroz prozor. Premda je poslijepodne, sve izgleda potpuno isto kao i u bilo koje drugo doba dana. Da, jesen je pred vratima, ali uz Milesa Davisa sve se nekako čini ljepše.
Pucketanje žara se isprepliće s krckanjem gramofonske ploče. Igla tako oduševljeno grebe „Freddie-a Freeloader-a“ , a čovjek, ništa manje oduševljen, otvara limenku 965-ice. Najprije rukom djeteta, zatim majčinskom, a potom čvrstom očevom rukom stisne duhan u „Raganellu“ i pripaljuje. Ubrzo se oko njega stvori oblak dima...
Kroz sav taj dim naviru sjećanja iz djetinjstva, na čvrstu očevu ruku i nježnu majčinu, premda je i njezina ponekad znala biti čvrsta. Odgajanjem se dijete priprema za život, baš kao i lula kada se izrađuje. Dijete se uči da iskoristi sav svoj potencijal i da postigne najviše od života. Kod izrade lule, vrijes se priprema za život. Priprema ga se za mlade neiskusne pušače koji će ga loše tretirati, ali i za one koji će znati cijeniti njegovu ljepotu i plemenitost. Tako i čovjek mora biti spreman za one koji će ga izrugivati samo zato što ga ne razumiju, ali bit će i rijetkih trenutaka kada će ga oni koji ga shvate potapšati po ramenu.
Ne postoje dva identična života, kao što ne postoje dva identična punjenja lule. Dok polagano pućka dim, smije se sam sebi i svojim filozofskim doskočicama. Nekada je punio lulu kvalitetnije, kao što je i živio, a nekada mu jednostavno nije išlo od ruke. Lako je kupiti kutiju cigareta i upaljač. Svako dijete to može, a ako pogledamo oko sebe, vidimo da većina njih to i čini. Kvalitetno napuniti lulu i uživati u hladnom dimu, to ne može svatko. „Non est ad astra mollis e terris via“. Teško je i iziskuje puno truda i strpljenja. Kao što se u životu treba potruditi oko uspjeha i sreće, tako se i kod punjenja lule treba potruditi da bismo uživali i bili sretni. Srećom, nije lako ni jednostavno. Kada se dijete rodi u izobilju i živi lagodnim životom, ono ne cijeni rad ni trud. Sve uzima zdravo za gotovo, ali kod lule to ne prolazi. Čovjek može naslijediti kolekciju najskupljih i najboljih lula, ali znanje i strpljenje ne. Dobro da je tako, jer inače ne bismo cijenili užitak koji nam kvalitetan duhan u dobro napunjenoj luli pruža.
Zrake sunca se slamaju kroz prozor dnevnog boravka. Topao sunčani dan nagoviješta svu ljepotu ljeta, ali istovremeno će zaviti u crninu sve koji su voljeli oblak dima...
Nakon što je popušio lulu, odložio ju je na stol i uz „All blues“ utonuo u san. Izblijedjeli miris svetog grala kao da odaje njegovu pripremljenost na kraj. Nakon što je izgorio zadnji sloj duhana u luli, izgorio je i njegov život. Uživao je u svakom dimu, kao što su ljudi oko njega uživali u svakom trenu s njim. Seneca je bio u pravu: „Quam bene vivas refert, non quam diu.“
Život svakog čovjeka je poput punjenja lule. Sastoji se od rađanja, školovanja, življenja i umiranja. Lula je u početku prazna poput djeteta, zatim se puni, gori te naposljetku izgori. Ostaju jedino uspomene na taj divni duhan i tog predivnog čovjeka. To je smisao života. Svrha življenja je da usrećujemo druge ljude, baš kao što je svrha jednog punjenja lule da usreći lulaša, tog vječitog zagonetnog čudaka u očima svijeta.

Uh, malo je nepregledno. Budem ti poslao sređenu verziju pa da zamijeniš tekst.

Kada si već otvorio temu, imam nešto napisano. Počeo sam to pisati kada su zabranili pušenje pa nisam dovršio. Zatim su opet odobrili pušenje na javnim mjestima pa mi se nije dalo pisati. Međutim, na proljeće će opet ograničenja stupiti na snagu pa... Upravo sam dovršio tekst. Malo si me požurio.

Posljednji dani duhana

Kako mi je smiješno zvučalo prije godinu dana kada je jedan prijatelj rekao: „Plakat ćete vi za Mac Barenom“! Nitko ga nije ozbiljno shvatio, ali pokazao se kao zloguki prorok. Parafrazirat ću ga i reći: Plakat ćete vi za pušenjem! Nije da duhani izumiru (barem ne svi, za sada...), nije da pušači izumiru, ali dozvola za pušenje nam istječe bez mogućnosti obnavljanja.

Posvuda zabrane: ne smiješ u ugostiteljske objekte; ne smiješ na televizor; ne smiješ na poštansku marku; ne smiješ ni na zahod u pratnji duhanskih proizvoda! Ne smiju se reklamirati duhanski proizvodi zato što bi to moglo privući mlade da počnu pušiti. Međutim, smiju se snimati filmovi u kojima ima ubijanja, silovanja i bračnih prijevara. Kako to da se nitko nije poslužio istom logikom i zabranio snimanje filmova sa scenama ubijanja? To bi moglo privući mlade da postanu ubojice. Zamislite film o Drugom svjetskom ratu, a glavni vojskovođa Gandhi…

Na vlasti diljem svijeta su takve osobe koje svojim djelima, posredno ili neposredno, osiromašuju, izgladnjuju i potkradaju milijarde ljudi, svatko prema svojim mogućnostima i potrebama. A kome treba zabraniti da čini zlo i da škodi drugima: pušačima. Netko bi mogao pomisliti da će svi problemi društva nestati kada čovjek prestane pušiti. Da je tako, istog trena bih prestao pušiti. No, znamo da nije tako.

Ubi bene, ibi patria. A što je s nama koji se nigdje ne osjećamo dobro zato što nigdje nismo dobrodošli? Kuda ćemo mi? Jednom sam napisao da bi se moglo dogoditi da će pušače progoniti i u vlastitim domovima. Tko sada misli da sam pretjerivao? Carpe diem...

Ajde Antiša, naš bjelovarski Samsone - čiji je ovo tekst? Da ti olakšam to je bilo kultno djelo moje (i Davorinove) generacije; kada se duhan u svim njegovim pojavnim oblicima mogao svugdje uredno konzumirati!

Lavovi na ulicama.
Gnjevni psi lutalice, bijesni, zapjenjeni.
Tijelo majke trune u zemlji ljeta.
Pobjegao je iz grada.

Otišao je duboko na jug, prešao je granicu.
Ostavio je kaos i nemir iza svojih leđa.

Jednog jutra probudio se u zelenom hotelu.
Čudno stvorenje je jecalo pored njega.
Znoj je kapao s njene blješteće kože.
Jesu li svi ovdje?
Slavlje počinje.

Probudite se!
Ne možete se sjetiti gdje se to desilo.
Da li se san zaustavio?
Zmija je bila blijedo zlatna,
svjetlucava, sklupčana.
Nismo se usudili doticati ju.
Plahte su bili mrtvi zatvori.

Sada, trči do ogledala u kupaonici,
pogledaj!
ne mogu živjeti polagana stoljeća nezinih kretnji,
spustio sam svoj obraz hladnoj glatkoj pločici.
osjetio sam ugodni žalac hladne krvi,
glatke, sikteće zmije, kiše…

Nekada sam igrao nedužnu igru,
volio sam gmizati svojim razumom.
Mislim da poznajete igru koju spominjem.
Nju zovu ludilo.

Pokušajte tu igru.
Zatvorite oči, zaboravite svoje ime.
Zaboravite svijet, zaboravite ljude.
I mi ćemo podići nove tornjeve.

Ta igra razonodi.
Zatvorite oči, nikako ne možete izgubiti.
Ja sam tu, ja dolazim.
Opustite se, prelazimo na drugu stranu.

Duboko u mozgu,
tamo gdje ne postoji bol.
Kiša tiho pada gradom,
u labirintu struja
s mirnim nezemaljskim prisustvom
nervoznih stanovnika okolnih blagih brežuljaka,
prepunih gmizavaca, fosila, spilja,
visoravni hladnog zraka.

Psalmi odzvanjaju po svim kućama
zatvorenih prozora.
Kola sa zvijerima zaključana zbog jutra.
Sada spavaju tihi tepisi, prazna ogledala.
Slijepa prašina pod krevetima zakonitih parova
koji se ranjavaju među plahtama.
Licemjerne kćerke
s očima punih želja njihovih bradavica.
Stani(!)… ovdje se desio pokolj.

Ne zaustavljaj se da progovoriš ili razgledaš.
Tvoje rukavice i lepeza su na podu.
Odlazimo iz grada.
Odlazimo, a ti si ona koju želim povesti.

Da ne dotaknemo zemlju,
da ne vidimo sunce.
Ništa nije preostalo, osim
da trčimo, trčimo, trčimo.

Kuća na brežuljku,
mjesec mirno leži,
sjene stabala
svjedoci divljeg lahora.
Hajde djevojke, trčite sa mnom.
Trčimo.

Trči,
trči,
trči!

Palača je topla, na vrhu brežuljka
s bogatim sobama i ugodnostima.
Crvene se nasloni luksuznih stolica,
a ništa nećeš spoznati dok ne uđeš unutra.
Truplo predsjednika u trkačem automobilu
kojeg pokreće ljepilo i katran.
Priđi, ne odlazimo daleko
na istok u susret Caru.

Odmetnici žive pored jezera.
Ministrova kćerka zaljubljena u zmiju
koja živi u vrelu pored ceste.

Probudi se djevojko! uskoro smo kod kuće.
Sunce, sunce, sunce,
peče, peče, peče,
ubrzo, ubrzo, ubrzo,
imat ću te.

ubrzo, ubrzo, ubrzo
odzvanjaju zvona katedrale,
neka zmije pjevaju,
neka sve…

Mi smo došli autocestama i rijekama,
mi smo došli iz šuma i vodopada,
mi smo došli
iz Carsona i Springfielda.
Mi smo stigli
očarani Phoenixom
i mogu vam otkriti imena Kraljevstva.
Mogu vam nabrojiti stvari koje poznajete
slušajući za šaku praznine
uspinjući se dolinama bez zaklona.

Ja sam Kralj Guštera,
ja sam svemoćan,
ja mogu zaustaviti zemlju na njezinoj putanji.
ja sam otjerao plave automobile.

Sedam godina obitavao sam
labavu palaču progonstva,
vodeći čudne igre
s djevojkama tog otoka.
Sada sam se vratio
u zamlju pravednih, snažnih i razboritih.

Braćo i sestre iz blijede šume,
djeco noći.
Tko će od vas poći u lov?

Noć sada stiže sa svojom purpurnom legijom.
Povucite se u svoje šatore i svoje snove.
Sutra ćemo ući u grad mojega rođenja.
Želim biti spreman.

Ne mogu da izdržim a da ne odgovorim na ovo, bayro. James Douglas "Jim" Morrison naravno. Celebration of the Lizard

Dobro je! Mlad i obrazovan! I poznaje glazbenu povijest i velikane! Svaka čast!
A sad pitanje za milion dolara; čiji je prijevod?

googleov

E pa sad... To stvarno ne znam. Baš mi ta milja uvijek nekako izmakne iz ruke. Nema sad smisla da googlam zar ne?

Mislim da to google ne može tako prevesti. Dali griješim?

Šokre - ne drndaj! Kakav Google! Prijevod je djelo živog čovjeka (hint - više nije živ, preminuo je pred godinu-dvije!)

Da nije od Vrdoljaka?

Dražena, naravno! Ne Antuna

Je! Bravo! A za milion dolara - ljudi smo, dogovoriti ćemo se!

Ma naravno. Ako se i ne dogovorimo za to uvijek postoji lula mira i sve razmjerice se riješe.

Moje Brazde Dražena Vrdoljaka mi je bila najdraža radio emisija. Znao sam programirati liniju da snimi emisiju kad ju nisam stigao poslušati. Bio je sjajan. Eto odkud moje znanje o glazbenim velikanima.

Kaj žlabraš, google prevodi fenomenalno...Danas mi se javio digić i kaže da je "ona meni poslala moju cijev i da se ništa ja ne brinula za Božić"